VELIČANSTVENA POBJEDA

            Konačno je pala i ta Francuska. Pala je zbog valičanstvene igre hrvatske reprezentacije. Kapa do poda svim igračima koji su ostavili srce na terenu i dogurali do polufinala bez poraza uz najbolju igru od svih ekipa na prvenstvu. Četvrtfinalna utakmica donosila je Francusku s kojom imamo nešto lošiji skor i koje smo se pribojavali jer su nam Francuzi „ukrali“ nekoliko zlatnih medalja. Bila je to utakmica koju su javnost i igrači s nestrpljenjem čekali. Osjećala se glad za revanšom i pokazivanjem da smo bolji. To se i dogodilo. Sama utakmica je loše počela po nas. Uz sve nedostatke radi ozljeda (Buntić, Lacković, Štrlek) te pokrpanog Bičanića u 47. sekundi utakmice isključen je Drago Vuković. Drago je jedan od ključnih igrača ove reprezentacije i to je bio veliki hendikep. Međutim, Hrvatska je nakon 0:2 na krilima Duvnjaka i Alilovića preokrenula utakmicu u svoju korist te do kraja održavala prednost. Duvnjak je pokazao da je svjetska klasa i da je novi vođa ove reprezentacije. Utakmicu kakvu je od odigrao ne može bilo tko odigrati. Svih 60 minuta je odradio veličanstveno i kao pravi vođa. Uz njega posebno vrijedi istaknuti i Mirka Alilovića. U najavama oko utakmice su se svi složili da u koliko želimo pobjediti da naši golmani moraju biti bolji od Omeyera. Mirko je bio veličanstven i svojim obranama je izluđivao Francuze. Naša obrana je odradila posao iz snova. Gojun je bio na visini zadatka, a Musa je savršeno nadoknadio izostanak isključenog Vukovića. Hrvatska je pokazala da ima najbolju obranu na turniru, ali i da iz te obrane preko kontri i polukontri dolazi do laganih golova. Francuska jednostavno protiv ovakve Hrvatske nije imala šanse. Obrana je bila briljantna te je uništila vanjsku liniju Francuza. Sorhaindo nam je jedini stvarao ponešto problema, ali u drugom poluvremenau su i njega zaustavili. Na kraju je bilo visokih +7 u našu korist.

            Slijede Danci koji su uz nas navjiše pokazali na turnitu. Treba istaknuti da su oni imali nešto lakši put do polufinala, ali večeras to neće igrati veliku ulogu. Hrvatska u utakmicu ulazi kao lagani favorit s obzirom na pobjedu nad Francuzima, ali i zbog onih +11 u Londonu kada Danci nisu imali šanse. Kroz medije Danci pile naopako i predstavljaju Hrvatsku kao nesavladivog protivnika. Hrvatska treba gledati samo na sebe i uči u utakmicu kao i na bilo koju drugu s hladnom glavom. Znamo koliko možemo i ne trebamo se previše zamarati njima nego se fokusirati na nas i našu igru. U koliko uđemo u utakmicu kao što smo protiv Mađara ili Francuza ulazak u finale će biti blizu. Hrvatska večeras piše povijest. Ajmo Kauboji, Hrvatska je uz Vas!!!

SIGURAN PUT U ČETVRTFINALE

            Nakon Mađara i više nego zasluženo smo pobjedili domaćina Španjolsku. Prije same utakmice, a naročito nakon utakmice vodile su se polemike hoće li se igrati na pobjedu ili taktizirati. Bile su priče i da su Španjolci „tankirali“. Hrvatska je izabrala pošteni sportski put kao i uvijek. To smo svima pokazali pobjedom nad Španjolcima. Oni isto tako nisu igrali na poraz već su se nadali pobjedi, ali se opet ispostavilo da su lošiji od nas. Hrvatska je pobjedila i svjesno bez taktiziranja otišla na puno teži ždrijeb. Osmina finala donosila je utakmicu s Bjelorusima. Oni nisu protivnik koji bi nam trebao stvarati probleme. To se i vidjelo s rutinskom pobjedom Hrvatske. Veseli činjenica da su se svi ključni igrači odmorili za sljedeću utakmicu. Prva postava odigrala je početnih desetk minuta, ostvarila rezultat i do kraja su igrali mladići kojima je ovo bila fantastična prilika da se iskažu. Stepančić je dokazao da se već sad može računati na njega, Marić potvrdio svoje kvalitete te pokazao da u napadu može mjenjati Vorija. Veseli podatak da je Ninčević nakon što je priključen imao šut 5/5. To je pokazatelj da nema pretjerne brige za Štrlekov izostanak radi ozljede. Odradili smo i više nego dobar posao s Španjolcima i Bjelorusima. Čvrsta obrana i lagani golovi iz kontri i polukontri su put prema pobjedi, a mi to radimo odlično. Igramo moderan i atraktivan rukomet uz čvrstu obranu. Sve to treba prenjeti na utakmicu s Francuzima koja je ključna utakmica prvenstva. U koliko njih pobjedimo tada je zlato i više nego blizu. Pobjeda će biti  okidač prema putu za zlato. Pobjedom na Francuzima ćemo sebi dokazati da smo najbolji i da vrijedimo za zlato. Na prijašnjim prvenstvima smo nesretno gubili od njih u finalima i polufinalima ponajviše zbog nekog straha koji se javlja u tim našim utakmicama u nama. Toga se trebamo osloboditi i pokazati da smo bolji. Hrvatska to može i mora učiniti u srijedu! Ajmo Kauboji!!!

IVANO BALIĆ I PRVENSTVO

                       Treba biti iskren i kazati da Ivano nije onaj stari Ivano već dvije, tri sezone. To se jasno vidi i to je bilo za očekivati jer godine rade svoje. Međutim, Ivano kakav god da je on je još uvijek naš najbolji igrač i naš vođe. One Gobčeve izjave da on nije ni u Srbiji ni u Londonu bio vođa su neistine. Vidljivo je na ovom prvenstvu da kad igra Duvnjak da smo tad najjači, ali kad je on vani tad Hrvatska nema neku organizaciju igre i to nam nedostaje. Nedostaje nam kvalitetna zamjena za Duvnjaka. Vuković je strašno polivalentan igrač koji može odigrati na svim trima vanjskim pozicijama, ali on nije tip igrača poput Duvnjaka ili Balića. Baš u tim trenucima kad se Duvnjak odmara nam je potrebam Balić. Uz sve to Balić je bio vođa i na terenu i van terena. Njegova riječ se uvijek slušala i bila je od velikog značenja. S njime smo puno jači samo da i sjedi na klupi, tj. bude uz ekipu.

            Nama se već neko vrijeme događa problem da u ključnim trenucima se svi okreču k Baliću i imaju misao „Ivano će preuzeti stvari u svoje ruke“. Sada ga nema i sad treba vidjeti tko će se odvažiti „uskočiti u Ivanove patike“. Dosad je on to radio bez problema i bez obzira hoće li ili neće uspjeti. Uostalom i u Londonu nas je protiv Francuza Ivano vratio u igru, ali se tada dogodila neobjašnjiva Golužina greška kada ga je izvadio iz igre. Prema najavama teret vođe je pao na Duvnjaka. Treba vidjeti je li on spreman u ključnim trenucima biti baš taj vođa. Ivano je strašno hrabar i uvijek je igrao maksimalno za reprezentaciju i sve nas usrećivao.

            Sada slijede one najvažnije utakmice, utakmice u kojima se odlučuje od rezultatu na prvenstvu. Hrvatska je uz Francuze i Dance najveći favorit. Tek sada zapravo počinje ono pravo prvenstvo za nas. Slijede utakmice koje će pokazati jesmo li spremni i koliko možemo bez Ivana.

             Za kraj jedna stvar. Rukomet se igrao i prije Balića, a igrati će se i nakon njega. Stoji sve to da nije on onaj stari i sve te priče. Ali, treba i misliti na jednu činjenicu. Činjenica je da sada imamo priliku „iskoristiti“ do kraja Ivana. On će uskoro završiti igračku karijeru i neće nam igrački moći pomoći više. Kasnije ćemo žaliti da nismo više koristili njega i njegovu pomoć. Vjerojatno ćemo žaliti što smo ga ovako odbacili kao da je nitko i ništa. Jedan i jedini je Ivano i vrlo vjerojatno nikad više nećemo imati ovakvog igrača i osobu na terenu i van terena. Je li ovo bila pametna odluka?

VRLO DOBAR POČETAK PRVENSTVA

            Četiri utakmice uz maksimalan učinak. Poptuno očekivano. Australija kao početak i nešto laganiji trening. Druga utakmica s jačim i agresivnijim Alžirom donjela je malo težu utkmicu i praktički početak prvenstva jer Australija je slučajni prolaznik SP-a. Alžir se odradio bez problema, ali s malom nezgodom Lackovića. Drugi dan sljedili su Mađari s kojima imamo dobar skor u posljednje vrijeme, ali ih nismo smjeli nikako podcjeniti. Ušli smo sjajno u utakmicu i vidjelo se da smo bolji te da je pobjeda u zraku. Jučer je svladan Egipat u utakmici na kojoj se vidjelo da se odrađuje tek toliko jer se moraju uzeti dva boda. Slijedi utakmica s Španjolcima i odluka o prvom mjestu u skupini. Ako će biti kao u prijašnjim tekmama onda je pobjeda naša. Treba istaknuti nakon ovih 4 utakmica Kopljara, Čupića i Duvnjaka. Oni su naše lokomotive trenutno. Čupić zabija i leti po terenu, s Duvnjakom na terenu izgledamo najbolje i on daje poseban štih reprezentaciji. Kopljar nas je sve ugodno iznenadio svojom igrom na prvenstvu. Obrambeno odličan, a u napadu sve češće preuzima stvari u svoje ruke i postiže ključne golove. Alilović je solidno branio dosad, ali od njega se sad očekuju i bolja izdanja na golu. Naša mladost je zasad i više nego dobra. Ivić fantastično koristi svoje minute na golu, Stepančić je odlična zamjena za Koljara, Mandalinić ide na glavu i bez kompromisa, a Šprem itekako može mjenjati Štrleka kad ovome treba predah ili ga ne ide. Možda najslabija karika dosad je Musa koji nije kvalitetom na nivou Hrvatske reprezentacije i to se jasno vidi. Treba pohvaliti i Gojuna koji odrađuje posao u obrani, ali i zabije iz kontri i polukontri u napadu.

            Dosad smo odradili dobar posao s gotovo nijednim problemom. Jedini problem nam je Lacković. Njegov prst ne izgleda dobro i teško je očekivati vrhunske partije od njega. Izbornik zasad dobro vodi ekipu kroz tekme i nije napravio neku veliku pogreški i neka tako samo ostane. Ajmo Kauboji!!!

HRVATSKA - AUSTRALIJA

            Prva utakmica, utakmica protiv amatera i najslabijeg protivnika. Očekivano visokoka pobjeda (+23). Priliku dobili svi osim kapetana Vorija jer nije bilo potrebe da Vori ulazi u igru. Alilović djelovao nezainteresirano i bez motiva. Obrani je nekoliko lopti, ali to nije ni utakmica u kojoj nam je on potreban. Ivić debitirao i dokazao kvalitetu. Sakupio nekoliko obrana, bacio par kontri i sve u svemu pokazao da može itekako biti koristan. Štrlek odigrao tek toliko, bez prevelike želje. Šprem se trudio, postigao prvijenac i odigrao vrlo dobro u obrani. Bičanić je u obrani bio solidan i dobar u napadu. Mandalinić postigao debitantski gol i pokazao veliki motiv i želju. Lacković odigrao nekoliko minuta što je premalo za ocijenu. Duvnjak se predstavio kao vođa i tako treba. Odigrao jako dobro i pokazao da je u formi i da možemo puno od njega očekivati na prvenstvu. Vuković takošer igrao dobro, ali i napravio nekoliko tehničkih grešaka. Imao je i 100% šut iz igre. Kopljar odigrao dobru utakmicu, ušao dobro u prvenstvo i pokazuje naznake da bi mogao biti onaj Kopljar iz EP-a u Srbiji. Stepančić možda i najbolji od ovih debitanata. Postigao nekoliko golova, trudio se, vidjeli su se motiv i želja. Desna krila su naša slatka briga. Horvat najbolji igrač, Čupić odmah do njega. Zajedno zabili više od deset golova, vukli kontre i polukontre. Nisu još na maksimalnom učinku, ali to i ne čudi za prvu tekmu. Izbornik je napravio dobar potez odmorivši Vorija i ne uvodeći ga u ovoj utakmici u igru. U ovoj utakmici je Marić jednostavno trebao igrati i biti u sastavu. On je to zaslužio, a i protiv Norvežana je to i pokazao. Šteta da danas nije bio u sastavu.

            Australija je amaterska ekipa, ekipa koja nije dorasla ni nekon slabijoj ekipi od Hrvatske. Pregršt tehničkih grešaka, neorganizirana igra, nedostatak kvalitete,... Srećom svi oni neoprezni australski startevi na naše igrače u kontri nisu imali posljedice. To je samo još jedan pokazatelj koliko su oni loši.

            Obrana je bila dobra, ali manjkalo je agresije. Dopuštali smo i u nekim trenicima da nam dolaze do 9 metara i šutiraju preko bloka. Taj segment moramo popraviti. S obzirom na protivnika teško je i bilo za očekivati veliku agresiju. Radiju kontre i polukontre. Igramo moderan i brz rukomet. Zadržali smo način igre koji smo prezentirali u Londonu i to je u redu. Što više laganih pogodaka to će biti lakše dobiti utakmicu.

            Slijedi Alžir koji je malo jači od Australaca. Utakmica slična ovoj današnjoj koju treba maksimalno ozbiljno shvatiti i pobjediti uz što manje rizika i naravno bez ozljeda.

SP U ŠPANJOLSKOJ

            Pripreme za prvenstvo obilježene su kao nikad kraće pripreme. Sredina je klupske sezone te bi igrači trebali biti u kondicijskoj spremi tako da se pripreme uglavnom koriste za uigravanje i tempiranje forme. Svaka reprezentacija ima svoja očekivanja. Prvi favoriti su opet isti kao i prijašnjih godina. U prvom redu Francuzi, Danci i mi Hrvati. Tu se još pribraja domaćin Španjolska radi domaćeg terena, ali i sve boljih rezultata na posljednim natjecanjima. Kao neko iznenađenje može se dogoditi recimo Island ili Poljska dok Srbija, Slovenija, Mađarska i Makedonija imaju također šanse i kvalitete pokvariti planove favoritima. Ostale ekipe bi morale pravo čudo napraviti da bi uzele medalju. Tko će uzimati medalju i kojeg će biti sjaja ovisiti će o mnogočemu. Ponajviše o tempiranju forme, o ozljedama, o ždrijebu, ali i iskustvu i sportskoj sreći. Francuzi su možda i najveći favoriti s obzirom na London i prethodna zlata. Danci su uvijek tu, izrazito su kvalitetni, iskusni i ako im se poklope neke stvari ( primjerice kao u Srbiji ) mogu do zlata. Španjolci su domaćini, a poznato je da domaćin daleko dogura. Sa posljednih nekoliko prvenstva vraćaju se sa sve boljim i boljim ostvarenjima. Oni možda nisu ko Francuska, Danska i Hrvatska jaki, ali domaći teren nosi dodatnu prevagu. Tu smo i mi, uvijek u vrhu. U Srbiji i Londonu smo možda igrali najbolji rukomet, a zadovoljiti se morali „samo“ broncama. Hrvatska ima sve potrebno da bi postala opet svjetski prvak samo mora pametnije igrati na završnici prvenstva, odnosno bolje tempirati formu da se opet ne dogodi pad na završetku kad treba biti najbolji. Sretno svim ekipama na prvenstvo, ali ipak Hrvatskoj najviše sreće!

HRVATSKA U ŠPANJOLSKOJ

             Uvod u same pripreme nije nikako dobar. Javnost je protiv vodstva saveza i izbornika duže vrijeme, a tad oni doljevaju ulje na vatru i ne pozivaju Balića s glupim razlogom zašto nije tu. Takva atmosfera i ti događaji ne mogu djelovati pozitivno na samu ekipu. Naravno, tu je i problem među ekipom jer nema igrača koji je dugo godina bio lider na terenu i u svlačionici. Balićev izostanak ne treba previše opisivati. Već protiv Norveške se moglo vidjeti da će nedostajati, a koliko će nedostajati vidjet ćemo u Španjolskoj. Pripreme su nikad kraće, a mi imamo velikih problema. Loša igra u dvije prijateljske utakmice. Norveška nas je mučila te nas je zabrinula. U prvoj smo izvukli pobjedu na kraju iako su gosti vodili gotovo čitavu tekmu. Drugi dan nova tekma, ali tada i pobjeda gostiju. Primiti preko trideset golova u prvoj i 38 u drugoj tekmi? Za nas je to puno previše. Ne sjećam se kad smo mi posljedni put primili 38 golova. Na prvenstvo odlazimo vjerojatno s golmanskim parom Alilović – Šego, a kao treći golman ide Ivić. Alilović je odličan, Šego solidan, a Ivić najbolji mladi golman i naša velika budućnost. Usporkos godinama Ivić može već i u Španjolskoj pomoći. Golmani vrlo dobri, ali to nam neće pomoći ako obrana neće funkcionirati, a to se vidjelo i sada protiv Norvežana. Lijeva krila su Štrek i Šprem. Štrlek već nekoliko godina naše prvo krilo i za njega se ne treba previše brinuti. Samo da se ne ozljedi kao u Londonu. Šprem debitira na velikom natjecanju. Vjerojatno je odabir na njega pao jer je on jedino naše krilo koje igra obranu. Ninčević je ofenzivno jak, ali defenzivno nije. Uz to on za reprezentaciju nije odigrao ništa spektakularno pa je i to njegov minus, a Špremova šansa da se dokaže u Španjolskoj. Desna krila Čupić – Horvat, možda i najbolji svjetski tandem desnih krila. Čupko u dobroj formi, a Zlaja kvalitetna zamjena koja može uvijek uskočiti i odigrati odlično. Jedini problem je lakša ozljeda Horvata, ali vrlo vjerojatno će sve biti u redu i ide na prvenstvo. Kružni napadači kapetan Vori te Marić ili Musa. Vori je već godinama ključan igrač i on će svoje odraditi. Musa ili Marić? Po meni Marić. Musa je obrabeno dobar, ali napadački loš. Nama treba igrač koji će kvalitetno zamjeniti Vorija u napadu. U obrani imamo dovoljno igrača pa Musa i nije toliko potreba. Marić može itekako zamjeniti Vorija u napadu i odigrati vrhunski što je i protiv Norvežana dokazao. Uz to Marić bi trebao biti Vorijev nasljednik pa je ovo idealna šansa da Marić uči i napreduje uz ponajboljeg svjetskog pivota. Lijeva vnjaska strana je dosta upitna. Razlog je Lacković koji je do prije par dana imao „šipku“ u prstu, a sada bi trebao vrhunski igrati na prvenstvu. Kondicijsko stanje nije upitno, upitna je pucačka forma. Koliko dobar može biti Lac? Njegove alternative na pripremama su Mandalinić i Špelić. Mandalinić je veliki talenat i budućnost, ali po meni on još nije spreman za ovo veliko natjecanje. Špelić ponajbolji igrač u slovenskoj ligi, ali nema reprezentativno iskustvo što je dosta veliki problem. Tu je i Drago Vuković. Drago godinama igra u Bundesligi na visokom nivou, uvijek je tu i svoju rolu odradi kvalitetno u obrani i napadu. Ovo bi moglo biti Vukovićevo prvenstvo s obzirom da nema Balića, a da je Lacova forma upitna.  Tu je i naš najbolji obrambeni igrač Gojun koji će defenzivnu rolu odraditi. Odlazak u Madrid donio mu je i neki igrački napredak. Treba vidjeti koliko on može pomoći u napadu. U utakmicama s slabijim protivnikom dakako da može. Pitanje je samo može li i protiv jačih protivnika. Srednji vanjski Duvnjak i J. Valčić. Duvnjak izostankom Balića mora biti vođa na terenu i preuzeti teret na sebe. Igračka kvaliteta nije upitna, ali je upitno kako će se nositi s time. Valčić bi trebao biti neka zamjena umjesto Balića, ali on to nikad nije niti će biti. Balić je vrh vrhova dok Valčić igrački nije ni blizu tog nivoa. Desnu stranu sam najmerno ostavio za kraj. Tu je Luka Stepančić. Mladić koji je itekako zaslužio prvenstvo. Najbolji ovosezonski igrač Zagreba i naša velika budućnost. Luka igra u oba pravca i to jako, jako dobro ove sezone i na njega se može osloniti. I šećer na igračkom kraju je Marko Kopljar. Najbolji u Srbiji, ali ni približno takav u Londonu. Njegove igre na prvenstvu imaju veliku ulogu. Ukoliko odigra kao u Srbiji Hrvatska može ići do kraja, a ako bude kao u Londonu tada nam je put do trona dosta teži. Marko je igrač koji obranu igra vrhunski, ali u napadu se treba probuditi i biti onaj pravi. Ovo mu je već ko zna koje veliko prvenstvo i polako ulazi u grupu starijih igrača te bi trebao preuzeti odgovornost na sebe i biti ključan igrač. I sad izbornik. Nepozivanjem Balića si je otežao situaciju i na klupi, ali i u javnosti. Javnost ga je osudila radi toga, a na terenu će morati izmisliti način da nadomjesti njegov izostanak. Greške poput onih u Švedskoj više ne radi, ali ima još dosta grešaka s njegove strane. One iz Londona ako ne ponovi lako je moguće da sada odemo do kraja.

            Sve u svemu atmosfera nije kao i inače, nedojstaje najbolji svih vremena, nema ozljeđenog Buntića. U odnosu na London nema Ninčevića, Loserta i ove dovijice gore navedenih. Puno sumnje je u ekipu i naročito izbornika. Ovo je prilika da se dokažu da nisu zaboravili kako se osvaja zlato, ali i da svim kritičarima barem na kratko zatvore usta. Hrvatska je u svjetskom rukometnom vrhu već dugi niz godina, kvaliteta nije upitna. Ispraviti greške iz Srbije i Londona bi značilo da je zlato tu. Pitanje je možemo li mi to. Jesmo li spremni za zlato?

DINAMO I LIGA PRVAKA

Za LP treba imati puno toga, a Dinamo nije imao gotovo ništa. Maksimir nije stadion za LP i to je svima jasno. Igrati u najjačem rangu natjecanja iziskuje kvalitetnu ekipu s kvalitetnim trenerom. Dinamo kvalitetnog trenera nije imao, a i imao je premalo kvalitetnih igrača za LP. Uz sve to nedostajao je i 12. igrač, a to su dakako navijači kojih nije bilo. Kad se sve to uzme u obzir tadi i ovo ostvareno ove sezone ne izgleda loše. Dinamo jedino što je dobio je to da je zaradio puno love i osigurao budućnost. Vrijednost se igračima nije povećala, a nekima je nažalost i pala. Osvojen je bod u posljednjem kolu u posljednim minutama koji se slavio kao osvajanje LP. Ovo natjecanje najviše odgovara gazdi Dinama. Igračima je čast igrati LP, ali nije ugodno kad vas gotovo svi gaze na terenu. Ove sezone je i ulazak bio u posljednjoj minuti i bod isto tako u posljednjem kolu. Sve je u zadnji tren ostvareno. Da Vida nije pogodio ono glavom iz prekida sezona bi već i prije početka bila proglašena lošom jer se nije ušlo u Europu. Vjerojatno da Krstanović nije pogodio penal bi atmosfera bila puno gora.             Dinamo treću godinu za redom na polusezoni ima osigurano prvenstvo i polako gradi ekipu za sljedeću sezonu i ponovnu borbu za ulazak u LP. Sve to govori o ne jakosti lige, ali i superiornosti Dinama kod kuće. Za jak Dinamo treba i jaka domaća liga. Nedostaje im jakih utakmica iz domaćeg prvenstva, HNL je sve samo ne kvalitna europska nogometna liga. Nogomet koji se igra u našoj ligi je totalno zastario. Zbog toga i Dinamo nema rezultate u LP-a. Teško se priviknuti na to da u prvenstvu si ti taj koji daje ritam na utakmicama i da ti dominiraš, a tad dođe LP i jednostavno si prisiljen braniti se jer ti protivnik neda disati. Dinamo ima neiskusnu ekipu za LP, a na klupi trenera koji je također neiskusan. To ne može dati neki uspjeh, a pogotovo ne kakav bi igrači, uprava i navijači htjeli.

            Ponavljam, za jak Dinamo u LP potreban je jači HNL i nravno kvalitetnija ekipa Dinama te trener. Mada ni ovo dosad ostvareno nije skroz crno. Treba gledati i na ostvarenu zaradu kojom se mirnije gleda u budućnost i nove izazove.

HAJDUK DANAS

             Nakon godina ponašanja poput pijanog bogataša, Hajduk se danas silom prilika polako počinje ponašati kako se trebalo puno prije. Nisu se velike stvari dogodile da bi se počelo okretati dobrim stvarima. Jednostavno Hajduk je ostao bez financija. Problem je da su te financije izazvale buru problema i nevolja. Kad je bilo love nije se znalo kontrolirano ponašati, a sad nema i sada se jednostavno mora štedjeti. Razni ljudi su prolazili kroz klub i iza sebe ostavljali nerješene poslove i dugovanja. Sada je sve to odjednom došlo na naplatu i Hajduk teško živi. Kad se moglo dovodila su se kojekakva “pojačanja“ s velikim ugovorima. Godinama se Dinamu gleda u leđa, a ne poduzima se ništa konkretnog. Zar se baš morao desiti financijski slom da se okrene domaćim dečkima? Hajduk danas ima nikad mlađu i jeftiniju ekipu. To su redom mladići iz omladinskog pogona Bijelih. Tu i tamo koj igrač van Dalmacije. Prijašnjih godina se na polusezoni zaostajalo za Dinamom i više od 10 bodova, a i ispadalo se iz Kupa. Sada je ova ekipa koju su svi podcjenjivali i prognozirali joj borbu za opstanak izborila polufinale Kupa i na tablici je druga. Hajduk je u ovoj besparici nakon pola sezone podario i nekoliko reprezentativaca. Maloča, Radošević, Blažević, Caktaš i Andrijašević su debitirali za A reprezentaciju. Mali Radošević je dograbio mjesto standardnog reprezentativca dok vrlo vjerojatno ista sudbina u bližoj budućnosti čeka i druge koji su gore navedeni. Uz to, Hajduk ima i puno mladih reprezentativaca, ali i jednog Avdiju koji je došao kao prinova, a dogurao je do ključnog igrača Hajduka te standardnog igrača BIH reprezentacije. Sve to za manje od godine dana.

            Ovako se moralo puno prije razmišljati i djelovati, ali na žalost nije se. Sada treba iskoristiti ovo što se napravilo i ne stati na ovome. Dugovi su tu i mora se prodavati da se izvuče iz krize. To je sasvim jasno, a i jasno je da će neki od ključnih igrača napustiti Poljud ove zime ili na ljeto. Treba biti pametan i ne rasprodati sve ključne igrače. Hajduk mora na proljeće izgraditi kostur ekipe za sljedeću sezonu i pokušati napasti prvo mjesto. Ova ekipa da ostane na okupu to može. Može i ako se pokoji igrač proda, a dovede kvalitetan igrač na tu poziciju. Sad su doveli stopera i krilnog napadača. Po tome bi klub mogli ove zime napustiti Caktaš i jedan stoper iz stoperskog tandema Maloča – Milović. Ima tu jako puno igrača s ponudima i usmenim upitima, ali u ovo doba recesije teško je prodavati igrače, a da budu i jedna i druga strana zadovoljne.

            Kao i uvijek Hajduk iza sebe ima Torcidu koja živi uz i za Hajduka i puno puta je dokazala da neće dopustiti propast Hajduka. Iz dana u dan se polako rješavaju financijski problemi, polako sve ide prema oporavku i normalnom funkcioniranju kluba. Samo da se opet ne pojavi neki “kostur“ iz ormara i opet otkrije neko dugovanje. Kako se kaže u narodu: nije išlo milom, a sad će silom. Hajduk je to osjetio na vlastitoj koži.

LUKA MODRIĆ U REALU

            Od omalenog anonimca do Kraljevskog kluba. Luka je zaslužio svojim igrama transfer u Real. Bio je nositelj igre Spursa i jedan od najboljih igrača engleske lige, a to je veliko ostvarenje. Nakon sapunice oko transfera preselio je u Madrid koji ne pruža previše prostora za prilagodbu. Igrati u Realu nije nimalo lako. Treba se prilagoditi i pohvatati konce što je brže moguće, a to ne ide preko noći. Dogodio se niz loših rezultata i problema za Real što Luki nikako ne odgovara. Atmosfera je loša i to nije dobro. Luka ima velikog protivnika u obliku medija koji ga podcjenjuju i ne prihvaćaju ga na najbolji mogući način. Malo tko je realan kada je Luka u pitanju. I kod nas ima podsmjehivanja i podcjenjivanja Luke. Svi ga kritiziraju, a kad odigra dobru tekmu tada je maestro i veličanstveni. Priliku da se iskaže je dobio i vrlo dobro je odigrao kad se zna da je novi klub i nova liga u pitanju, ali nije dobio priliku igrati u kontinuitetu. Luki treba dati samo šansu da odigra nekoliko utakmica zaredom i tada ga ocjeniti kao pojačanje ili podbačaj. Mnogi se pitaju na koju poziciju je Luka doveden. Doveden je na više pozicija veznog reda jer je polivalentan igrač. Luka je moderan i polivalentan igrač koji može igrati više pozicija, a to se danas itekako cijeni. Može igrati iza napadača, može pokriti poziciju zadnjeg veznog, a može i zamjeniti Alonsa. Takav igrač Realu definitivno treba samo mu se mora vjerovati. Mourinho nije uzalud potrošio silne milijune za njega.

            Luka glavni igrač u Dinamu, Luka glavni igrač Spursa. neka taj niz nastavi i u Realu. Zašto ne?. Luka to može, samo mu trebaju vjerovati.

NAŠ CILJ JE LONDON?

Slavko Goluža zasjeo je na klupu hrvatske reprezentacije bez iskustva pred SP u Švedskoj. U Švedsku se otišlo s učenikom na klupi i ekipom koja je favorit za zlato. Prije prvenstva gazda HR rukometa davao je alibije i za sebe i za Golužu u slučaju neuspjeha. Pričao je dosta toga, a glavna stvar bila je: NAŠ CILJ JE LONDON. Tad je prvenstvo okončano 5. mjestom. Peto mjest je za 85% reprezentacija uspijeh, ali ne i za nas koji smo bili favoriti za zlato, a uzeli smo razočaravajuće 5. mjesto. Tad je javnost kritizirala izbornika, ali gazda je bio čvrsto uz njega. Pustilo se da radi i uči dalje uz priču “London je naš cilj“. U svakom intervjuu se to naglašavalo. Došlo je EP u Srbiji. Mora se priznati izgledali smo bolje nego na SP-u. Pregazili smo Francuze i mnoge druge, a u polufinalu u onoj “bolesnoj“ atmosferi ispali od domaćina. Više je bilo priče o toj atmosferi i divljaštvu u i oko dvorane nego o pogreškama od strane izbornika. I dalje kruži ista priča “London je naš cilj“. Napokon je stigao i taj London. Duge pripreme, radilo se u miru. Kreću OI u Londonu i Hrvatska u skupini melje sve pred sobom. Pokazujemo Srbima da ono s EP-a nije stvarna slika o odnosu snaga između nas, gazimo Dance i superiorno ulazimo u drugi krug natjecanja. U četvrtfinalu podcjenimo Tunižane, ali na kraju uđemo u polufinale. U polufinalu je s druge strane stajala Francuska. Ista Francuska koja nas je u puno finala prijašnjih godina pobjeđivala, ali i Francuska koju smo nedavno razvalili mi na EP. Tu naš izbornik radi niz početničkih greškaka. Najveća greška koju je napravio bila je ono vađenje Ivana Balića iz igre. Francuzi se odvoje, ulazi Ivano i vraćamo se u igru da bi tada naš izbornik izvadio Ivana i svojim “pametnim“ potezom dopustio Francuzima da se odvoje na za nas nedostižnu prednost. Nakon toga s pola snage uzimamo broncu pobjedom nad Mađarima.

            Nije to smak svjeta ili nešto katastrofalnoga, ali ima tu jedan problem. Kad se pričalo i pitalo o zlatu tad je odgovor bio: naš cilj je London. Da se zaključiti da se u Londonu išlo po zlato i da je to bio plan i cilj. Sada je London prošao. Sada se nitko nije usudio pitati „što sad?“. Za poraz se krivac zna, a taj krivac i danas vodi reprezentaciju na pripremama za SP u Španjolskoj i ranije tjera Balića iz reprezentacije radi samo njemu i gazdi znanog razloga. Zar je Ivano krivac za London pa je izbačen? Zašto odgovorni nisu reagirali? Na stranu bronca sa OI jer svaka medalja je uspjeh, ali ako neko ima višegodišnji plan za zlato i sve podređuje tomu tada treba biti i netko odgovoran za to što plan nije sproveden do kraja. 

NAŠ RUKOMET DANAS

Jednostavno ja ne mogu ostati i dalje tiho nakon svega viđenoga i doživljenoga. Ovo je kap koja je prelila vrč, a ne čašu. Godinama svi gledamo, čudimo se, dozvoljavamo te trpimo ovakve stvari. Pojedinci se pobune pa su tada to izdajnici, huligani, kriminalci, protivnici svega dobroga u našem sportu. Ovdje je riječ o rukometu pa ću pokušati držati se samo rukometne teme. Krenimo nekim dobrim stvarima prvo. Od osamostaljenja smo u top 5 reprezentacija. Uvijek među najboljima, nekoliko puta najbolji. Nekoliko puta i najbolji, ali bez sreće u ključnim trenucima. Imamo iz svih prvenstava medalje, uspjehe, priznanja, počasti,... Uvijek nam se većina divi. Nema tekme na kojoj nismo favoriti. Imamo jako puno vrhunskih sportaša, rukometaša. Svake godine dajemo velik broj talenata. Veliki postotak njih postane vrhunskim sportašima. Kad se pogleda koliko uspjeha i vrhunskih rukometaša imamo u odnosu na broj stanovnika i veličinu zemlje tad je to malo nelogično i nestvarno. Uz sve to, mi Hrvati, imamo i jednu živu legendu, ikonu. Jednu osobu koja je sami vrh ne samo našeg nego svjetskog rukometa. Osobu koja je ikona svjetskog rukometa i kojemu se svi dive. Naravno, to je IVANO BALIĆ. To je čovjek čije igračke kvalitete netrebamo pisati. Uzmi neku njegovu tekmu i pogledaj. Sad se priča o njemu i o njemu će se pričati dok god ima rukometa. Jednom se rodio takav i nikad više. Jedanaest godina igra za repku. Osvoji gotovo sve, uvijek bude tu, uvijek najbolji, kad je najteže najbolji. Načet ozljedama za repku je odigrao bezbroj utakmica. Igra i daje maksimum. Jedanaest godina je vođa reprezentacije. Došao je u godine u kojima treba uživati i igrati posljednje sezone te se na veličanstven način oprostiti. Došlo je do toga da ga se trebalo polako moliti i nagovarati da ostane na nekoj funkciji u našem rukometu. Čovjek da si samo sjedne na klupu repke i ne igra, već smo puno jači. On samom pojavom utjera strah u kosti protivnika. Savjetima i svojim znanjem godinama pomaže suigračima. Mogao bih o njemu do sutra pisati, ali idemo mi na našu sramotu. Danas je kulminacija te sramote. Danas je jedan čovjek njega otjerao iz reprezentacije. Danas je dan sramote u Hrvatskoj. Nazvat ću tu osobu osobom „X“ da se netko ne uvrijedi. Kao hvala za sve, mi se njega rješimo. Ima li tu zdrave pameti i logike? Nema!!! Ovdje svaki zdravi razum prestaje. To što radi dotični „X“ je sad već skandalozno. Stvorio je svoj privatni klub. Taj klub ne smije imati konkurenta u Hrvatskoj pa nam i zbog toga liga i ovako izgleda, ako se to uopće ligom može nazvati. No, nije tu stao. Polako, ali sigurno reprezentaciju isto tako privatizira. Pozivaju se igrači koje on odredi, izbornik je njegov pijun kao i ostatak zaposlenika. Godinama tjera legende hrvatskog rukometa koji su još uvijek u stanju pomoći reprezentaciji. Kapetan Metličić mu je rekao svoje mišljenje jednom. Drugi dan je bio izbačen iz reprezentacije. Špoljarića se i iz kluba i iz reprezentacije potjeralo, a danas igra u najjačoj ligi na svijetu na vrhunskom nivou, ali je prestar za repku. Ima tu još igrača koji su također potjerani ( Džomba, Dominiković, Sulić,... ). Svi oni su potjerani jer su kao prestari. Nitko se nije oprostio na zaslužujući način. Svi su potjerani kao da su izdajnici i loše osobe. Nitko za to u savezu ne mari. Nitko se protiv „X“ osobe nema muda pobuniti. Naravano kad su to sve njegovi ljudi oko njega. Červarov odlazak nikad nije definiran. Po meni je i on morao otići jer se „pomlađivalo“. Ifrana su također potjerali. Jednom je komentator Sušec javno na tv-u nakon tekme i izgubljenog finala kritizirao i pomalo vrijeđao Červara, a tad se većina s njime i složila. Nitko tada nije ni pomislio da kad on ode da će i nestati zlata s prvenstava jer se postavlja na njegovo mjesto osoba koja je nečiji pijun i osoba koja nema ni i od iskustva. Vjerujem, bilo je najlakše takvog pijuna postaviti kojim „X“ može kontrolirati i raditi iz sjene. Jednog Červara se nije moglo dobiti na takav način. 

            Sve ovo predugo traje. Mene osobno jako boli i smeta mi. Nije jednostavno to sve gledati. Uvijek se trudim biti optimista i gledati pozitivno na sve, vidjeti svjetlo na kraju tunela, ali moram priznati da svjetlo na kraju ovog rukometnog tunela sve teže i teže vidim i to me rastužuje. Razumijem da se pojedinačno ne žele protiv ovoga boriti ni bivši naši rukometaši, ni oni koji su potjerani i oblačeni, a ni mi navijači. Ali ne razumijem da se mi nismo u stanju složiti i pobuniti. Preko foruma, komentara i sličnoga nećemo nikad dobiti ono što priželjkujemo. Recimo da se u nogometu desilo nešto najgoreg. Nogometna mafija je zavladala nogometom u potpunosti, a pola navijača se pobunilo, a pola ne. Tako onda na nekim stadionima se zviždi ili stadioni bivaju prazni dok se u drugom gradu stadion rasproda i napravi spektakl. Svima njima je zajedničko da im smeta dosta stvari u nogometu, ali nikako da se ujedinimo i usuglasimo. Isto bi se moglo i u rukometu desiti. Samo treba znati da to nikud ne vodi. Rukomet je naš najuspješniji sport, a ovakvim tempom će to prestati biti. Dokle god će osobe „X“ raditi privatne stvari to neće biti dobro. Ok, neka kupi klub, neka ga financira u svom trošku i neka radi što želi ( u skladu s zakonima ), ali takvo što raditi iz reprezentacije ne smije. To mu ni ne smijemo dozvoliti. Mi navijači, mi Hrvati. Mi smo ti radi kojih se sve to igra.

            O ovoj temi se može sve i svašta napisati. Mogao sam još spominjati i neke igrače od osobe „X“ koji se forsiraju, neke istupe u novinama gdje se za sve okrivljuje Balić kad krene po zlu, itd. Nisam jer bih tad vjerojatno morao knjigu napisati. Ima jedna stvar koja me zanima. Volio bih je jednom saznati. Radi se o nečem vrlo jednostavnom. Svi vidimo i znamo da često puta znamo biti od zakinuti od krovne rukometne federacije, da nam je suđenje blago rečeno sumnjivo. Ne sjećam se neke tekme di bi suci navlačili za nas. Sve to se događa unatrag dosta godina. Ja si postavljam jedno pitanje na koje nikako da definitivno odgovorim samom sebi. Pitam se bi li se sve ovo događalo, bi li nam se radile ovakve stvari da nam savez vode osobe koje nisu ovakve kao osoba „X“. Bliži sam onome da je odgovor na moje pitanje to da nas se šikanira upravo radi ovakvih „X“ osoba.

            Posljednje pitanje za kraj. Koliko smo mi Hrvati, istinski navijači i ljubitelji rukometa, koliko smo mi spremni još to trpjeti i dozvoljavati? Meni osobno ovo više nema smisla i zdrave pameti. Rade što žele, pričaju što im paše,... Mi sve vidimo i nema reakcije. Dokad?